Porez na nasljedstvo – ultimativni oblik nepravde

Moj dida je, kao većina onih koji su u to vrijeme gradili kuće, svoju izgradio vlastitim rukama. On i baka su s djecom živjeli u jednoj prostoriji dok su gradili drugu i tako sve dok je nisu dovršili. Od usta se odvajalo za cement i ciglu. Živjeli su na selu, dida je bio lovac pa je to donekle krpalo mršavi kućni budžet. Današnjim generacijama je to teško zamisliti. Mi odemo u banku, izaberemo kredit s najboljim uvjetima i dobijemo ključ u ruke. Kasnije “švicarac” podivlja pa imamo problem, ali to je već druga tema. 

Kao što pretpostavljate, gradnja kuće trajala je godinama. Moja mama se sjeća da je kao tinejdžerica bez problema rukovala miješalicom. Kuća je uredno legalizirana još prije četrdesetak godina i plaćene su sve naknade koje su se tada morale plaćati. Uz to kućanstvo svo ovo vrijeme uredno plaća sve režije. Plaćeni su priključci za struju, vodu, telefon, zatim komunalno, odvoz smeća, slivne vode itd.

Iako su oboje radili u uspješnim socijalističkim tvornicama od kojih je jedna propala još devedeseth, a druga je upravo u stečaju, baka i dida nisu kao neki drugi dobili stan. Dan-danas žive u svojoj kućici kraj mora. Dida više ne lovi, država mu je otela pušku, ali o tome u nekom drugom postu. Imaju vrt i masline.

Moji dida i baka sigurno nisu jedini čija priča ovako izgleda. Sigurno su mnogi od vas prepoznali svoje pretke u njoj. Vrijedni i pošteni ljudi koji su se ni krivi ni dužni zatekli u zanimljivom vremenu na zanimljivim koordinatama. Svjesni svojih godina, sastavili su i oporuke želeći izbjeći scenarij u kojem se njihova djeca godinama povlače po sudovima zbog svakog pedlja zemlje koji iza njih ostane. Međutim, čini se da mir koji su željeli ipak neće tako lako postići.

Nedavno se pojavio jedan francuski fićfirić koji je našem aktualnom premijeru vrlo simpatičan i savjetovao mu da hitno uvede porez na nasljedstvo. Trenutno nije poznato razmišlja li premijer o tome no nastavi li Komisija pritiskati, da ne bi morao svoje birače poslati na burzu rada, mogao bi posegnuti za tim mehanizmom. U tom slučaju, mom didu oporuka može poslužiti isključivo kao WC papir.

Gospodin Piketty predlaže da stopa poreza na nasljedstvo bude barem 50%. To bi značilo da od didove kuće njegovoj djeci ostaje ona prva prostorija u kojoj su živjeli dok su gradili ostale, jedna mala soba i kupatilo s pripadajućim hodnikom. Ostatak će među sobom valjda razdijeliti Milanović, Lalovac i ekipa ili, ako dida poživi, Karamarko, Šuker i ekipa.

Mnogi su se prijedlogu za uvođenje poreza na nasljedstvo poveselili imajući na pameti tipove poput Todorića, Tedeschija, Keruma pa nakon njih Cvetojevića, Rimca itd. Gamad je to i dobro je da im se uzme sve što imaju. Da, mnogi su zapljeskali, zaboravljajući pritom na ljude poput svojih djedova. Voljela bih kad bi oni pogledali svoje djedove, bake i roditelje u oči i objasnili im da, nakon što su čitav život radili za ono što imaju, platili sve luđačke namete koje su po zakonu morali platiti da bi u miru živjeli svoji na svome, nakon njihove smrti država treba dobiti barem polovicu svega što su vlastitim radom stekli.

Gospodo draga, slobodni ste sa svojom imovinom činiti što vas volja pa i donirati državi pola svega što imate. Što se tiče kuće moga dida, sretni ste što se država pobrinula za to da on više nema pušku.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s