Prisilna solidarnost

Prije tjedan dana Europska je komisija usvojila dokument pod nazivom Europski migracijski program. Prema toj novoj genijalnoj ideji rođenoj u briselskim uredima u kojima se azilante gleda na televiziji i uz kavijar prolijeva suze za izbjeglicama Hrvatska mora primiti 315 sirijskih izbjeglica i 1,73 posto tražitelja azila koji doplove do obala Italije, Malte i Grčke.

Morati u pravilu znači nemati izbora. Tako ni Hrvatska u ovom slučaju nema previše izbora, a njezini porezni obveznici, koje se ionako malo toga pita, imaju ga još i manje. Dužni smo zbrinuti ovaj zasad mali broj ljudi, a koliki će on biti u budućnosti nitko ne može znati. Danas se radi o nekoliko stotina ljudi, idući mjesec možda još toliko, a dogodine, tko zna, možda još nekoliko tisuća. Gdje ćemo ih smjestiti i od čega će ti ljudi živjeti u državi koja sedam godina tavori u krizi centralne upravitelje ne zanima. Mi te ljude moramo primiti. Razlog? Pogađate – solidarnost.

Ono što briselski centralni upravitelji očito ne mogu pojmiti ili su jednostavno odlučili ignorirati je karakter solidarnosti kao pojave u društvu. Ona je dobrovoljna. Solidarnost ne poznaje prisilu, one se međusobno isključuju. Hrvatska u ovom konkretnom slučaju neće biti solidarna s tim unesrećenim ljudima, nego će ih primiti pod prisilom. Odluku o tome nisu donijeli hrvatski građani niti vlast koju su izabrali na demokratskim izborima. Donijeli su je ljudi koje nikad nismo birali prema nekom svom genijalnom planu s kojim nas nisu imali potrebe prethodno upoznati. U cijeloj ovoj priči oni su jedini solidarni jer žele ‘pomoći’ migrantima bez da ih itko na to prisiljava. Kvaka je u tome što to ne čine svojim novcem.

Ovo je samo jedan u nizu primjera vješte zloupotrebe riječi solidarnost kako bi se ljude potaknulo da pristanu na nametnuta rješenja. Možda je najaktualniji, ali nipošto nije poseban. Na istu emocionalnu kartu političari igraju i pri uvođenju novih ili povećanju postojećih poreza. Snuždenog izraza lica i s tugom u srcu nam priopće kako moramo dati još malo da bi najugroženiji u našem društvu imali od čega živjeti.

Ovakva se manipulacija svjesno koristi. Kako reći ne hranjenju gladnih? Tko je toliki monstrum da odbije dati koju kunu više kako bi čovjek bez krova nad glavom dobio utočište? Postoji naravno i kvaka. Porez naime ne prikupljaju najugroženiji niti ga uplaćujemo na njihove račune. Ubire ga država, a mi taj novac uplaćujemo u državni proračun. Zašto ga ne dajemo izravno onima kojima najviše treba? Društvo u kojem se prema popisu iz 2011. više od 90 posto građana izjašnjava kršćanima ne treba posrednika u transferu novca prema potrebitima. Otkad to od (dobrog) kršćanina treba zakonima i uz pomoć represivnog aparata iznuditi novac da bi on pomogao bližnjem u nevolji?

Vjerovali ili ne, većinu nas država u stvari sprječava da budemo dobri kršćani. Onog trenutka kad smo kršćansko milosrđe zamijenili institucionaliziranom solidarnošću, kad smo ulogu dobrotvora prepustili državi koja našim novcem čini dobro samo odabranima, solidarnost je kao takva prestala postojati. Danas je ta riječ, prije svega zbog svoje sentimentalne težine, samo zgodan mamac kojeg nikad sita administracija baca pred porezne obveznike ne bi li im uzela i ono malo što im je ostalo.

Oglasi

3 misli o “Prisilna solidarnost

  1. Zašto ne bi dragi centralni upravitelji i birokrati iz Bruxellesa primili azilante kod sebe doma ili im svojim novcem financirali smještaj i uzdržavanje? Primaju sasvim lijepe plaće na račun poreznih obveznika, više nego dovoljne da se svaki od njih pobrine za po nekoliko Sirijaca na par mjeseci.

    Liked by 1 person

    1. Isto to sam rekao u Piramidi, imaš u jednoj od prijašnjih objava na blogu kratki video isječak. Nijedan političar ne bi trebao zagovarati rješenja za druge koje nije voljan primijeniti sam na sebi.

      Sviđa mi se

  2. Neki u ovom slučaju koriste riječ ‘solidarnost’ u smislu olakšavanja tereta državama članicama EU-a koje su najviše na udaru useljeničkih valova. I u tom se slučaju primjenjuje ista elementarna logika – nametnuti sustav kvota nije solidarnost. Ako netko nametne obvezu jednoj suverenoj državi i još ju i samostalno kvantificira, onda to nije solidarnost nego jednostavno – prisila.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s