Putevima revolucije do bedaste solucije

Prijedlog o uvođenju školskih uniformi u hrvatske škole pao je, čini se, na plodno tlo pa sve više ljudi podržava ovakvu inicijativu. Neki iz nostalgije, neki iz neznanja, a neki pak uniformiranje djece vide kao koristan alat u borbi za smanjenje nejednakosti među ljudima.

Ta je nejednakost, međutim, sasvim prirodna stvar i postoji oduvijek. Otkad je svijeta i vijeka postoje poduzetniji i inertniji ljudi; oni skloniji riziku, kao i oni koji vole sigurnost i stabilnost. Postoje, na kraju krajeva, i lijeni ljudi te vrlo marljivi ljudi. Svih tih osobina ima i među ovom sadašnjom djecom koju se uniformiranjem želi svesti na isto. Suštinski je to nemoguće, a jedini učinci koji bi proizašli iz ovog poteza bili bi negativni.

Odijevanje je način izražavanja, vid komunikacije s vanjskim svijetom. Iako kod male djece koja tek kreću u školu roditelji imaju veliki utjecaj na način odijevanja, djeca s godinama razviju vlastiti stil i tako uspješno koriste maštu i pokazuju kreativnost. Oduzeti im ovaj komunikacijski kanal bilo bi skoro kao da im odrežete ruku s kojom mašu, kojom se međusobno tapšu, grle ili rukuju. I to bez ikakvog razloga.

Kako bez razloga? Nije li smanjenje razlika među ljudima i borba za pravedno društvo dovoljan razlog? Ne, takvo što razumnoj osobi ne može biti razlog za uvođenje uniformi u škole. Zašto? Prije svega zato što je uniformiranje djece u stvari bavljenje posljedicama, a ne uzrocima nejednakosti.

Riječ je o najobičnijoj kamuflaži koja neće dati nikakvih pozitivnih rezultata, između ostalog i zato što odjeća nije jedini razlikovni element između djece roditelja različitih imovinskih stanja. Čak i u kontroliranoj okolini poput škole djeca imaju različite satove, mobitele, torbe i školski pribor. Suvišno je uopće govoriti da van škole, gdje se djeca također međusobno druže i upijaju svijet oko sebe i gdje ne možete propisati njihovo odijevanje, sve razlike u tren oka ponovno dođu do izražaja.

Zanimljivo je, naime, da u razvijenim državama upravo školske uniforme služe i da bi se te razlike naglasile. Majica prestižne škole u koju se upisuju mahom djeca bogatih roditelja i poneko stipendirano dijete statusni je simbol, nešto što razlikuje tu djecu od siromaha kojima su takvi uvjeti obrazovanja tek pusti sanak. Također, osim na izvrsnosti, te škole svoju marketinšku strategiju grade i na vizualnom identitetu te tako privlače buduće polaznike. Takvi primjeri jasno pokazuju da uniformiranje djece služi i potpuno drukčijim ciljevima od ovih o kojima se govori u Hrvatskoj te da ono kao takvo ne može poslužiti kao univerzalno rješenje kojim bismo djecu zaštitili od teške krize u koju je naše društvo upalo.

Dapače, mnogim bi obiteljima ovakav potez samo produbio njihovu tešku materijalnu situaciju. Suprotno popularnom mišljenju kad je riječ o javnom obrazovanju ili zdravstvu, oprema ne pada s neba. Ove uniforme platili bi roditelji, a neki bi od njih bili prisiljeni izdvojiti možda i posljednju kunu za nečiji društveni eksperiment koji, u najboljem slučaju, može biti okarakteriziran kao kozmetičko rješenje.

Mi se konačno moramo početi baviti uzrocima ekonomskog propadanja Hrvatske, a ne uljepšavanjem posljedica. A jedan od glavnih uzroka je upravo mentalitet koji potaknut neznanjem i nostalgijom stalno reciklira stara neuspjela rješenja i testira ih na novim generacijama. Vrijeme je da starije generacije koje još uvijek vode glavnu riječ u ovom društvu konačno shvate da je revolucija dala koliko je mogla. Njima je dala sretnu mladost na račun naše budućnosti. Danas se putevima revolucije može stići samo do zastarjele i bedaste solucije, kao što je to slučaj s uvođenjem uniformi u javne škole u Hrvatskoj.

Oglasi

2 misli o “Putevima revolucije do bedaste solucije

  1. Pronašla sam vas na blogu dana i ne mogu ne prokomentirati:
    Kažete bedasta solucija je naišla na plodno tlo zbog nostalgije neznanja i pravedne borbe…
    Preskačete najbitnije: cure u školu dolaze polugole. Ne samo učenice nego i nastavnice dolaze u školu (koja im je svima radno mjesto kao što je blagajnici dućan, a poštarici šalter) u robi koja puca ili je već popucala po šavovima i ne samo po šavovima.
    Još je u mojoj generaciji bilo par profesora koji su se usudili poslati kući “dijete” koje je neprikladno odjeveno, ali to su bile iznimke koje se nisu bojale da će ih se zbog toga proglasiti ludima ili ljubomornima ili zaostalima u prostoru i u vremenu. Ali više nema takvih budala. (ja pišem blog o tome, ne jer se nadam da će naići na plodno to, nego zato što nemam s kim pricati. https://pollexhr.wordpress.com/2013/01/28/age-quod-agis/)
    Generacija moje mame je nosila kute i ona ima iste razloge PROTIV kao i vi. Naime, ona se sjeća da se i kutama (krojem materijalom bedževima marama pojasevima) mogla izraziti različitost. I ZATO kute – nemaju smisla.
    U pravu ste, odijevanje je način izražavanja, iako ne čini čovjeka. Na primjer, ja nosim kutu, to je moje radno odijelo, noseći kutu lakše odvojim privatnu sebe od poslovne, osim toga: štiti mi odjeću, jedna kuta stoji manje od sto kuna (za razliku od sto različitih odijela koja bih inače morala mijenjati svakodnevno da bih svojim odijevanjem iskazala svoju osobnost), izbjegavam površnosti tipa “di si kupila, koliko si platila” kako u zbornici tako I u razredu… A kad bi ih nosili i učenici, možda bi se sam proces odvijao malo lakše kad mi se ona tri četiri momka iz zadnjih redova ne bi trzala ko gladni psi… ok, neću dalje.
    Poanta mi je, da je kuta najbezbolniji način za poručiti da na radnom mjestu trebaš izgledati pristojno.

    Sviđa mi se

    1. Hvala Vam na kvalitetnom komentaru, užitak mi je polemizirati s ljudima koji ovako na fin i konstruktivan način iznose svoje mišljenje.

      Apsolutno se slažem s Vama da je red da se u školu dolazi pristojno odjeven. Ali već tu dolazimo do problema – što je to pristojno i tko je taj koji određuje granicu (ne)pristojnosti? Možda bi bilo najbolje da škola to određuje nekakvim internim pravilnikom, a ne pojedini profesori koji onda ‘zasluže’ razne etikete. Vjerujem da svaka škola to može napraviti i tad kute ne bi imale smisla (osim u labosu gdje štite odjeću).

      Zašto mislim da kute nisu rješenje za problem socijalne nejednakosti, što je primarni razlog zašto ju OŠ Jurja Dalmatinca iz Šibenika uvodi? Zato što djeca nisu ni slijepa ni glupa i znaju razlikovati bogatog od siromašnog i kad nose istu odjeću. Kako znaju i zašto im materijalno bogatstvo u toj dobi uopće predstavlja nešto važno? Zato što su ih roditelji tako naučili i kute neće smanjiti zavist za tuđim mobitelom, fancy ruksakom, ljetovanjem, zimovanjem itd.

      Kute ne rješavaju problem prevelikog materijalizma u hrvatskom društvu. To se rješava odgojem, i djece i roditelja. Školske uniforme u civiliziranim zemljama služe da se dijete s njima identificira, da razvije osjećaj pripadnosti školi što ga povezuje s kolegama za cijeli život i sutra nudi neslućene mogućnosti za poslovni networking. To ima smisla kad škola ima tradiciju i povijest izvrsnosti. Djeca se s kutama u javnim školama ne mogu i neće identificirati niti će ih one povezati, dakle ni ta svrha uniformiranja u Hrvatskoj nema nikakvog smisla.

      Obući djecu u kute da bi barem donekle pristojno izgledala je unaprijed priznavanje poraza. Ta će djeca nakon izlaska iz škole biti možda i neprikladnije obučena nego što bi bila da u školi nisu prisiljena nositi ružne kute. Zabranjeno voće je najslađe, a problem nije riješen pa njegova manifestacija može biti samo gora.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s