Ne osjećam jednako patnju cijelog svijeta. Zahvalna sam na tome.

Koordinirani teroristički napadi koji su se dogodili u Parizu 13. studenog dobro su prodrmali zapad. Vjerujem kako su mnogi od vas čitajući i slušajući vijesti o napadima osjećali mučninu. Slično kao i nakon napada na satirički tjednik Charlie Hebdo, međumrežje je preplavljeno porukama podrške i solidarnosti za Pariz i njegove žrtve. Pisali su se tweetovi s hashtagovima #prayforParis #ParisAttacks i #noussommesunis, a profilne fotografije na Facebooku obojene su u boje francuske zastave. Zastave su na pola koplja, današnji je dan u Hrvatskoj proglašen danom žalosti, a sva sila i bijes ujedinjenog Zapada planira se sručiti na skupinu divljaka negdje u pustinji. Parižani su i danas čekali u redovima ispred bolnica kako bi donirali krv svojim sugrađanima. No, jednu smo sitnicu zaboravili. Dan prije Pariza, istu je sudbinu doživio i Bejrut. Napad na Bejrut nije vrištao s naslovnica i nitko nije svoju profilnu fotografiju presvukao u boje libanonske zastave. Iskreno, za taj sam napad doznala nekoliko sati nakon napada u Parizu. Libanon se s pravom osjeća napušteno no, jesu li u pravu oni “veći katolici od Pape” koji u pravedničkom zanosu upiru prstom u sve one koji su tvitnuli #PrayforParis, ali ne i #PrayforBeirut? Neki od vas će na postavljeno pitanje odgovoriti potvrdno. Možda ste u pravu. Možda smo licemjeri, a možda smo samo ljudi.

Kao čovjeku i kršćaninu, svaki mi je život jednako vrijedan. Ne vrednujem Francuze više od Libanonaca, Sirijaca, Afganistanaca… No, moram priznati da ne osjećam jednako patnju cijelog svijeta. Da je vrištao s naslovnica kao i Pariz, možda bih intenzivnije doživjela napad u Bejrutu pa bih na Facebooku imala fotografiju s libanonskom zastavom. No, nemam. Vjerujem da nisam jedina kad kažem da me snažno pogađaju samo rijetke tragedije, npr.napad na Charlie Hebdo, ubojstvo Leeja Rigbyja, napad koji je izveo Anders Breivik… Zahvalna sam na tome jer,  da se svakodnevno osjećam onako kako sam se osjećala 13. navečer ili npr. onaj dan kad je smaknut Tomislav Salopek, mislim da bih vrlo brzo počela koristiti velike količine pilula i ne bi me bilo briga jesu li legalne.

Čovjek sam. Stvari koje mi se događaju ispred nosa i na koje mi se intenzivno skreće pozornost diraju me više od nekih drugih.  Isto kao što me više zabrinjava bolest vlastitog djeteta nego tuđeg, a s nesrećom svog susjeda suosjećam daleko više nego s nesrećom nekoga tko živi u drugom gradu ili drugoj državi. Pariz je jedna od prijestolnica zapadne kulture kojoj volim misliti da i sama pripadam, s Parižanima dijelim sličan životni stil i vrijednosti.

Isti oni koji optužuju za licemjerje nas koje pogađa napad na Pariz više nego onaj na Bejrut, često napade na zapadne države opravdavaju kolonijalizmom. Pa su tako Francuzi zaslužili da ih se digne u zrak dok piju kavu jer je neki Francuz prije 200 godina ugnjetavao neke ljude na Bliskom Istoku. Ja ne mislim da je tako. Ne mislim ni da Francuzi vrijede više od Libanonaca, kao ni da novinari Charlie Hebdoa vrijede više od djevojčica i žena koje je pobio Boko Haram. No, dopuštam si da budem čovjek i da me neke stvari pogađaju više od drugih.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s